Kamo bježati, kome vjerovati, što raditi?
Kako doznati, prije svih, tko će pobijediti?
Kako biti među prvima baš kada je najpotrebnije?
Poznavao sam mnoge pametne ljude koji nisu bili dovoljno brzi za ovaj rat. Poznavao sam
mnoge sposobne, ali i glupe da shvate svu ogavnost rata. Poznavao sam i one hrabre, one bez
kojih ne bi bili ni vas, ni mene, ni ovoga grada. Tko zna gdje su sad toliki koje sam poznavao
i toliko često slušao?
I njih i jeku koja je odzvanjala od udaraca u njihova vlastita prsa. Gdje li su svi oni sada kad
krvari Vukovar? Zašto ne viču? Zašto svojom vikom ne pomažu plašiti neprijatelja odavde
odakle niču svi njihovi korijeni? Zašto ih nema sada kad je važno zemlji vratiti davni dug,
sada kada tradicija ovog grada, kojom su se toliko dičili, mora ponijeti najteži teret? Ali, rat
je nemilosrdan. On je bič koji puca na svim svojim krajevima. Rat je istodobno i vlast i
bezvlašće. Za neke pakao, a za neke, a svi znamo koji su to, i dar Božji. (Siniša Glavašević)

I ove godine, 33 godine od pada grada heroja- Vukovara, od pokolja u Škabrnji, učenici i djelatnici naše škole prisjetili su se svih žrtava Vukovara, Škabrnje kao i žrtava iz Domovinksog rata.
U matičnoj školi i svim područnim školama učenici su različitim aktivnostima odali pijetet svima koji su podnijeli žrtvu za domovinu.

Sjećamo se , da ne zaboravimo Vukovar i Škabrnju.